utorak, 31.01.2012.
preseljeno na oosobno.bloger.hr
- 18:41 -
utorak, 10.01.2012.
Alea iacta est!
Najteža sam osoba koju znam.
Nije lako sa mnom provoditi sate, kamoli dane.
Znala sam to i imala najbolju volju mijenjati se jer, kažu,
mijenjati svijet možeš samo tako što ceš promijeniti jedino na šta zbilja možeš utjecati, sebe samoga.
Vraški posao u mom slučaju.
Bio.
Više nije.
Nemam više baš nikakvu namjeru truditi se biti boljom.
Zbog nikoga.
Zbog ničega.
Mora lakse biti kuja.
Zla, podla, podmukla kuja.
Nisam ja ni dosad neka dobrica bila, imala sam svojih momenata.
I to je to.
No, više ni momenata neće biti.
Ne dopustiti pitanje- ZAŠTO?!
Ne može biti teško...uostalom, budimo malo neozbiljni!
Rekli su još dvije godine...
Mora biti lakše zaboraviti da si čovjek nego to imati na umu...
Sjedila je na zidiću ispred stana sa čašom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci.
Tresla se...što od hladnoće što od siline osjećaja.
Samo je na tren pognula glavu, pa je ispunila svom svojom ljudskoscu koju je u tom trenu u sebi nasla i razbila je o zid.
Ništa više nije postojalo.
Čaša se razbila.
Duša se pogubila.
Tisuću malih komadića..........
- 22:34 -
četvrtak, 05.01.2012.
Moj Grad
Sjela sam na zidić ispred fakulteta i zapalila cigaret.
On je znao da pušim i svaki mi put prigovorio...ali, cigareti su bili moja ovisnost.
I On je bio moja ovisnost...moja najveća, najslađa ovisnost od koje se ne želim liječiti.
Oduvijek sam voljela mlađe dečke, valjda je s njima lakše bilo.
A On...On je bio stariji, dosta stariji ali, nije mi smetalo.
Dapače, nisam nikad osjetila razliku u godinama ni u našim razgovorima a još manje u krevetu.
Smračilo se...sipila je kiša koju nisam ni osjetila već samo vidjela gledajući u pravcu javne rasvjete.
Možda je bolje da otvorim kišobran, pomislih...Moj Gladijator javio je da će kasniti...
"Jel ti meni hoćeš oči iskopat?" pitao je odnekud se stvorivši iza mene i umalo stradavši.
Bacila sam mu se oko vrata, grlila ga i ljubila...više nije bila bitna ni kiša ni hladnoća.
"Ajmo, mala, negdje na suho..."
Željela sam ga, toliko silno da mi se činilo kako ću izgorjeti ali On, vrag, inzistirao je na rutini.
Popili smo kavu u kafiću u kojem pijemo kavu od prvog puta, slušala sam njegove priče sa zadnjeg putovanja,
pričala priče o danima kada sam nastojala izbaciti ga iz glave....i onda bi konobarici naručio dva jegera...
s puno leda i limuna za mene, s malo leda i limuna za njega...
To mi je bilo kao signal, počela sam se smijat i više mu se privijati.
Ne znam zašto, nikad neću saznati kako, privlačio me nesmiljenom žestinom.
Ležala sam privijena uz njega, moja glava na njegovim prsima, njegova noga prebačena preko mojih nogu.
Ljubila sam mu prsa i upijala miris njegove kože.
"Crnokosa..." prošaptao je.
A uz njega nisam bila samo crnokosa...bila sam sve što sam ikad htjela biti; neobuzdana, slobodna, divlja,
beskrajno zaljubljena...bila sam i princeza i vještica, sramežljiva i besramna.
Bila sam sve kada sam bila njegova.
Rastanci su bili teški ali neminovni.
Vrijeme je tražilo da se vratimo svatko svome Brodu, svojoj Luci.
Jedno drugome smo ostajali Grad užitaka i sreće, Grad koji nije gasio svjetla ni prijateljstva ni strasti ali, odmor je završio.
Ostajale su nam uspomene i snovi o povratku, još jednom povratku pa još jednom rastanku i tako...tko zna dokad.
Dok ljubavi ima, a činilo se da neće nestati nikada.
- 09:07 -
četvrtak, 10.11.2011.
Prva priča
Stajao je kraj prozora, umorno spuštenih ramena, okrenut mi leđima.
Nije govorio ništa, nije morao.
Znala sam da sam ja sama rekla previše.
Riječi koje ne mislim, riječi koje sam izgovorila da ga zabolim, ranim.
Mjesecima je čekao, strpljivo i tiho, vjerovao u mene.
Ja sam bježala, vraćala se, i sebe i njega ubijala strahom i nepovjerenjem.
A on me volio.
I, sada kada sam bila sva njegova i dalje sam se bojala napuštanja, njegovog odlaska.
Demoni u meni odlučili su okrenuti priču i otjerati ga prije negoli sam poželi otići.
Okrenuo se, pogledao me pogledom punim boli, na tren sam vidjela i iskru prezira,
uzeo torbu i krenuo prema vratima.
Prije nego je uhvatio kvaku rekao je "Ne, nisi imala pravo".
Znala sam da nisam ali, riječi isprike nisu izlazile.
Uostalom, i da jesu, ne bi vrijedile...izgovorenu su previše puta da bi imale vrijednost.
Na stolu sam nešto kasnije nasla papir.
"Moja zadnja priča"
Njegova priča, zadnja ispisana slova meni, o meni, o nama...
Raspala sam se u bezbroj komadića koje je samo on mogao spojiti, ako me još voli.
U njegovu sam zagrljaju, skupljena, lica mokra što od suza što od njegovih poljubaca.
Oprostio je, još jednom.
I, neće trebati nikad više!
Ljubio me, šaputao o ljubavi i nije tražio ništa...ali, ovaj će put dobiti sve jer, nitko nije zavrijedio više od njega.
Ja sam tek počela "pisati" priče njemu, o njemu, o nama.....
- 09:07 -
utorak, 25.10.2011.
Do kave sa Dražesnim imala sam još više od pola sata pa sam otišsla obaviti šoping za sutrašnji piknik.
Usput sam pokupila priju koja uvik ima neš za kupovat.
Kupljeno, spremljeno u portapak i taman da ću otključat vrata kada mi je pao mrak na oči.
Prednja lijeva guma skroz, skroz ispuhana.
Šta je sad?!
Pa, nova novcata je...ali i u nove novcate se zabijaju brukve..prokleta brukva!!
Štaš sad?!
A minjat gumu, nema mi druge!
Ti?
A nego tko?
Pa, jesi li ikad prije?!
A nisam ali, za sve postoji prvi put, a ovaj će se dogoditi baš sad!
Dok sam imala golfa, nabrijanu sportsku makinu sve sam znala...palit ga na žice i guranje, prominit ulje, vodu, jednom čak i hladnjak isčupala i glumatala frajericu koja se kuži u aute.
A onda ga je Dražesni odlučio prodat i umalo mi slomio srce ali, moralo se...golf je češće bio nemobilan nego u voznom stanju.
I, došlo je novo auto!
Skoro se zaljubila kada sam otvorila poklopac i stala u čudu.
Šta je ovo?
Šta?
Pa, šta je ovo????...di je motor?
Ispod te plastike!
Ahhhhhhhh....šta iz ljutnje, šta iz inata rekla sam da ovo auto neću nego voziti, eventualno natankati gorivo.
I, sada, nakon cetiri godine tribala bih gumu prominit, za prvi put.
Baš kada se moja prija u 12centimetara visokim potpeticama odlučila sklonit u auto jer, šta da nju netko vidi da sudjeluje u ovome, pored nas se parkirao kombi iz kojeg je izašlo desetak kršnih momaka, sve redom od 2metra i 100kila.
Trebate pomoć?
Ne, hvala, sama ću!
Ali..
NE, HVALA, rekla sam da ću sama...
Tuko, zašto im nisi dala da ti pomognu?
Ae, meni će gumu minjat neki manovalac, jap...kako da ne!
A da, za gumu prominit ti triba neki štreber sa 2cm debelin oćalama i obavezno u odijelu...
A gotovo mi sad...potirala san ih!
Po ure mi je tribalo samo dok san odšarafila dizalicu i novu gumu a kad san krenula na pod nać mjesto za dizalicu i kad mi dva šarafa s gume nikako nisu tila doli, spizdila san na živce.
Mlatila san po ključu, spuštala sve svece s neba a vulkanizeru hebala sve po spiku. Prija je šutjela znajući da su ovo momenti kada bih onim istim ključem mogla zamahnuti onako kako normalni i smireni ljudi ne zamahuju.
ZZZZZzzzzvvrrrrrrrnd!
E, još mi ti tribaš!
Pa, di si ti?
Na parkingu?
Šta na parkingu radiš? I, na kojem parkingu!
Nakon šta sam mu ukratko objasnila di i zašto sam na parkingu te zaprijetila da ne dolazi, Dražesni je poklopio i za dvi minute se pojavio pametniji od mene jer, sva srića pa je došao.
Najprije se lagano muški podsmjehujuci smješkom "a jesi sila kad ne moš ovo odvrtit" i sam je morao dati sve od sebe i odlomiti šarafe(hebenti vulkanizera) te mi prepustiti da sama stavim novu gumu i vratin sve na mjesto(sa samo dva, umisto cetiri šarafa)....
Kava, jeger!
Na eks.....i smješak!
Jos nije izašao majstor iz mene, samo ima malo slabije mišiće ali...vježbat ću ja.
Nikad ne znaš kad me opet može kakva brukva snaći:D
- 15:33 -
petak, 14.10.2011.
Sve do jednom!
Roditelji su nam bili vjenčani kumovi a mi beskrajno zaljubljeni jedno u drugo.
Nikica je uvijek bio uredan, pristojan, plavi momčić koji me slijedio svuda ko poslušni psić. No, postojala je smetnja, moja mlađa sestra još zaljubljenija u Nikicu nego ja.
Koliko se sjećam, redovno je dobivala batine na račun toga jer, tko je ona da se sad tu miješa kada
ja vjerujem da je meni i Nikici suđeno provesti život skupa.
Sve do jednom!!!
"Ti ćeš biti moja najboljija(tako je rekao) od sedamnaest žena i biti ćeš zadužena za peglanje"
Mooooooolim?
Aj, još bih nekako i oprostila onih šesnaest koza ali, peglanje?!
Da ne bi!
I tako je propala moja prva ljubav, ubio ju je u trenu.
Nova ljubav uslijedila je tek dvije godine kasnije...Toni, crni divljak iz razreda, kolega iz klupe(nakon urednog i pristojnog Nikice moj tip "muškarca" skroz se promijenio).
Tonijevo čupkanje i zadirkivanje počelo me nervirati pa sam, kao dostojan protivnik uzvraćala sam na svaku, pobrao je i po koju pljusku ali, nije odustajao.
Sve do jednom!
Uredno sam posložila knjige na stol da bi ih on odmah bacio na pod.
Ja ih digla pa on opet bacio, pa ja digla pa on opet bacio pa ja digla pa on opet bacio pa ja mu ja zabila olovku posred dlana.
i tada je zaurlao "ali, ja tebe volim, glupačo!"...a šta nisi prije rekao?!
Nakon razgovora sa drugaricom(sad učiteljicom), pedagogom i roditeljima shvatila sam da ni od ove ljubavi ništa.
U to mi je vrijeme najbolja prijateljica bila Danijela, koju sam izgubila jer, dva mjeseca neizlaženja(zbog jednog probijenog dlana, pih!) rezultiralo je da je Danijela našla novu frendicu koja se može družiti, izrezivati sličice iz njemačkih
kataloga,te uz pjesmu Džuli sanjati o izvođaču.
Dakle, ne samo dvije nestrene ljubavi nego i dvije izgubljene prijateljice.
Dečke sam sada gledala isključivo kao moguće prijatelje i ništa više.
Do šestog razreda.
Zoran...divan osmaš koji je svaki mali odmor dolazio u naš razred i ispred mene glumatao frajera.
No, Anita, moja naj frendica gledala ga je na isti način kao ja i iz ljubomore me počela izbjegavati.
Ali, ja sam bila truba zaljubljena i tjerala sam svoje.
Sve do jednom!
Negdje na kraju školske godine skupno smo išli u kino i gle čuda, Zoran je sjeo do mene. Svjetla se nisu pošteno ni ugasila kada me pitao moze li me poljubiti.
"ah, tko sam ja da ti branim?"...ali, on me nije poljubio, svojim mi je jezikom izmaltretirao glasnice i zgadio ljubljenje na pošteno dugo razdoblje.
Ništa!
Suđeno mi je ne biti sretno voljena i amen!
Imam 12 godina i vrijeme mi je da se pomirim s tim!
Samo da kažem, Anita je danas "sretno" udana za Zorana i još uvijek okreće glavu od mene kad me sretne na ulici.
Glupača!
Uglavnom, uvijek je tu neki trojac!
Bilo i ostalo!
No, s vremenom sam naučila da svaka ljubav koja iskljucuje drugo prijateljstvo i obrnuto, zapravo ne vrijedi.
Klima se na nestabilnim stulama koje će prije ili kasnije puknuti a ja ću tresnuti tolikom silinom da ću se polomiti.
Dopustila sam još lomova no, svaki sam se put digla, zagipsala sve i ne dozvolila da ostane ijedan ožiljak.
Potaknuta temom na beti razmišljala sam malo o prijateljstvu.
I tu sam nebrojeno puta ostala razočarana ali, ostajem pri svome- prijatelja možda ne prepoznaš odmah, shvatiš da je vrijedan dio tebe kada se najmanje nadaš.
Isto se tako dogodi i sa onima koji to nisu a glume da bi mogli biti.
Nestanu ili su tu ali te ne trebaju, bole te, ranjavaju tvoj ego i dušu...
Sve do jednom!
.. kada shvatiš da je njihova prica o časti, da su njihova neostvarena obećanja i slične priče(za naivce) samo hrana za ego, njihov!
Tada postaje kristalno jasno- nesretni, mali ljudi koji ne žele priznati da su od krvi i mesa!
Zbog takvih se nikad ne bih odrekla onih vrijednih....kako u reali, tako i u virtualnom svijetu!
Gladijatoru, najvjernijem tovaru koji je bio tu i kada je trebao okrenuti leda i otici...strpljivo cekajuci da uvidim svoje greske i shvatim ocito....
Ptici..mojoj vjernoj drugarici koja saslusa i kad joj se ne slusa i uvijek da savjet u prvom trenu neprihvacen ali, samo dvije minute poslije znam da ima pravo...
Zestici koji me nasmijava ali i slusa dok placem....
STP-u, beskrajno zaljubljenom u Jedinu koji nikad nije rekao nemam vremena(zanemarimo hladnjace i inventure) i
Maji koja se polako ali sigurno uvlaci u grupu vrijednih!
Volim vas!
Ratnik Svjetlosti nikad ne daje obecanja koja ne moze ispuniti, nikad ne iznevjeri svoje prijatelje i ne laze im...u suprotnom nije dostojan ni da bude Ratnik a kamoli Ratnik Svjetlosti!
- 10:52 -
subota, 17.09.2011.
...od krumpirića do koze...
Ja san tribala bit muško(i o tome ce ići priča)!
Jesan!
Priroda je negdi dobro zakazala....
Rodila san se 23 dana prije termina pa si ja još nekako virujen da mi je u ta tri tjedna i neš sitno tribala narast ona muška stvar, jel...znate koja....ali, nije didi imala vrimena čekat!!
No, dobro!
Dakle, nakon šta san se rodila...
...baba je misec dana plakala da ću umrit jer mi je glava veličine sjemenskog krumpira(mogla san i gore proć...da san se rodila na vrime rekla bi da mi je glava ka tikva...baba je uvik sva u poljoprivredi bila)...
No, narasla glava, narasle guzice, cice, sva san izrasla i više nego san ja tila...a zašto?
Zato što su moja mater i otac odlučili da ja ne buden mala i kupili kozu.
Je, kozu!
I, tovili me kozjin mlikon!
Dok ga nisam počela odbijat, prolivat, sakrivat, i šta ja znam šta sve ne samo da ga ne bih pila.
Dobro se sićan tetrapaka alpskog mlika...
I, baš čudno, svako pakiranje koje je mater otvorila smrdilo bi mi na koze a ono koje san ja otvarala je bilo dobro.
Mislim, jesan se rodila s malon glavon ali, narasla glava pa i ono u njoj, nisam glupa, znala san da mater izvodi monade i uliva kozje u tetrapak alpskog mlika.
Kada san se počela mlatit s muškićima, pentrat na svako drvo, kada san prerasla cure u vrtiću za glavu, mater i otac su odlučili riješit se koze...a meni bilo ža, još san čekala da moja Milka, iako je koza a ne krava počne davat čokolade...može i obična nije morala bit ona s lješnjacima.
Ali, Milka se pravila mutava, šta je valjda i bila jer da je malo mislila onon svojon tupaston glavon znala bi da joj ide il čokolade il kraj.
Mater i otac nisu popuštali...il ću pit mliko il Milka ide...i tu se ka zadnji tračak nade pojavi mamina prija iz Austrije i donese mi tempere.
Ljudi moji, kojeg veselja....pokupila ja tempere i nestala.
Milka je za po ure bila na fleke, ljubicaste, naravno.
Ali, ni tu večer, ni dan posle, ni sedam dana posle, Milka nije davala čokoladu...ni jednu jedinu kockicu.
Koza jedna, da koza!
Jedino šta se dogodilo bile su poštene batine kojima me mater tila uvjerit da nisu tempere za farbat kozu...
...ali, moji ionako nikad nisu razumili ni moju kreativnost ni moje potrebe.
Milka je ošla, kažu da san je s gušton jela iako ne virujen.
Ja san izrasla u komad žene koja bi prije umrla nego popila šalicu čistog mlika bilo da se radi o kozjen, kravljem, ptičjem(ok, to bih pristala probat) i pitan se koliko bih drugacija bila da san izdržala još ta 23 dana, da mi je glava bila ka tikva misto ka krumpir i da nije bilo Milke.
Možda bih bila strpljiva, pametna i mudra!
Možda bih znala mučat kad triba mučat, lažno se smješkat kad se to očekuje, ne pitat kada je sve ko fol jasno...ali, ja to ne znan!
Nisan ni strpljiva nit znan mučat a pitan svaki put kada mi nije jasno...i nije mi ža...
Ako je Milka imala veze s tim onda joj pokoj duši...ma i ako nije....ali je, sigurno je.
Milka, fala ti šta san zbog tebe i ja koza!!!!
- 19:38 -
nedjelja, 11.09.2011.
Moj mazohizam i rođendani
Ne volin rođendane.
Ne jer se osjecan starije nego jer na taj dan i nesvjesno radim retrospektivu i, cak i kada sam zadovoljna onim sta vidin, u sve se potkrade nemila cinjenica da se vrime ne vraca.
Sve se moze nadoknaditi, vratiti u ovon ili onon obliku, na ovaj ili onaj nacin ali, vrime...e to ne ide!
Ovaj tren je samo ovaj tren...evo na...vec ga nema .
No, ono cemu se nikako ne raduje su djecji rodendani, kako moje tako i tuđe dice. S tuđen rođendana jos nekako mos i utec ali, s rođendana svoje dice....mozda mos i to, padalo je meni i to na pamet ali, nikad nisam smogla hrabrosti za to.
Torte i kolace san uvik sama radila, nikad narucila...jucer san cak nadmasila sebe sa cokoladnom bombon ciji mi se okus jos i sad valja u ustima...kompletan meni slazemo sami...djeca su ok, malo divljaju, malo tuzakaju, tu i tamo se tkogod i pocupa ali, nije da nisan navikla na to.
Problem su matere!
Jbt, svaki put isto!
Takmicenje u tome cije je dite najbolje, najpametnije, najlipse obuceno ili ima najbolju frizuru.
Kad su dica bila malena takmicenje je bilo oko toga cije je dite najprije pocelo kakit u tutu, pa cije je reklo prvu ric, cije je napisalo prvo slovo(nemate pojma kojih san se nebuloza naslusala)...sad su to dica u skoli pa su ocjene te oko koji se vode borbe "moje je najbolje"...mislim, kad smo vec kod toga, moja Dea je prvi zavrsila sa do i jednon peticon a ovo drugo cudo je tek krenulo u prvi ali, to su materina dica i ne moze bit tu nikakvih cetvorki :P
Ma ajde, potrpin ja i to, nije da i sama ne pocnen drobit iako san tipicna moja mater- na jednu pohvalu ide i jedna kritika...a sta iman lagat?!
Ka da nije ocito da je Dea ka iz prasume dosla, izgledom mala metalka koja je najsritnija ako se ima po cemu pentrat ili divljat...a Vancita...to je toliko razmazeno i pekmezavo stvorenje sa obiljezjima krpelja(zalipi se za tebe i pije krv) da ja mogu lagat koliko ocu ali, sve se vidi.
I tako, kazen, sve je to jos podnosljivo ali, kada se dotaknu trudnoce i poroda ja spizdin koliko san duga i siroka!
Ne mogu, bemu misa, ne mogu!
Pa znan do u detalje sve o porodu barem deset zena na otoku i onda, da slucajno to ne zaboravin, na svakom djecjem rodendanu opet se utvrduje znanje, svaki put sa jos pokojin dodanim(vjerojatno izmisljenim) detaljen o tome kako je ovoj bilo teze, ova je bila vise otvorena, ovoj je na bas nezgodnom mistu pukla voda...ma, jebo vas cuk sve!
Odbijam biti sudionica takvih idiotskih okupljanja...
Zakoniti, sestra i brat vide moj ocaj, jedini valjda, i daju mot da izademo...u rukama casa jegera s ledon, u rukama cigareti.
Ali, ja ne pusin...nece me ove ludace dovest do toga...necu, necu, necu...
Cetiri ure posle iden doma...cetvero dice(ne sve moja) i ja u autu, Zakoniti je otisa radit, Brat isto, sestra osla svojoj kuci.
....dica su tiho, umorna od divljanja a i vec je neka ura...Vancita samo zamoljava da stavin cd ali ne! ja palin radio...a mogla san i bez toga jer, Axl pjeva "Where do we go
Where do we go now
Where do we go".........
Naginjem se malo naprijed, gledam prema nebu...Boze, ne muci me, ubij me odmah...ali, eto...to je bio samo dan u kojem sam dala oduska svojem mazohizmu, jos tipkam, jos sam ziva...i danas sam skoro pa super:).
- 18:54 -
četvrtak, 08.09.2011.
kratkim tijekom misli dokonosti
Drugi dan doma.
Ne radim vise.
Bas sam se radovala ovome ali, jos jednom ispada da sam ja obicno grintalo.
Ne pase mi ni ovo.
Kuhaj!
Peri!
Slazi!
Peglaj!
Bljak!
Sjedim pred kompom, po stoti put slusam Osmi putnik i Tajnu, derem se iz petnih zila no, ni to ne pomaze.
Opet neki nemir.
Bajk pola sata...tus...i opet isto!
Prokletstvo!
Lovim se knjige...mikroekonomija...oooooooooooouuuuuuuuuuuuuje!
Sodoma i Gomora!
Dijagrami a krajickom oka, tren prije nego ga u panici sklapam, vidim nes kao sinus i kosinus!
Isuse!
I pocinje preracunavanje:
u tri godine bit ce nekih 40-ak ispita, oko 35000 stranica koje treba nauciti(s razumijevanjem), nekoliko stotina dijagrama, onih maloprije spomenutih tangensa i slicnih meni apsolutno nerazumljivih ideja davno umrlih matematicara, definicija koje mozda necu ni shvatiti...
Jezim se!
Mogu li ja to?
Smijem li se u takvo nesto upustiti?
A onda osmijeh na lice...sjecanje na zadnji polozeni ispit!
Je, bilo je toliko davno da je vec posteno izblijedila slika ali, osjecaj je jos tu!
Ponos, sreca, osjecaj da je cijeli svijet moj!
E pa, tako bude!
Grijat cu stolicu, jednu, drugu, trecu, kauc, pod, krevet...sve prostorije stana(a kao mnogo ih je)..sve dok ne naucim, dok ne odem na ispit i polozim!
Poslije kava i kremsnita(ako gdin Vlado odrzi obecanje), smjesak na lice i puna ponosa doma...i tako sve dok ne dam i zadnji ispit!
Da...a jos nisam ni upisala :)....zacas ce 30.09.-upis, pa prvi ispit a ni 2014-a i zadnji ispit nisu tako daleko...pa diploma...juuuuuhu!
Samo sto nije! Hihihihi!
Odoh jos jednom poslusat Tajnu i malo se derat...sad mi je bas gust :D.
Ne znas tko sam ja...a ona- sve o tebi znam......
- 19:30 -
nedjelja, 04.09.2011.
Obozavam nausnice.
Imam ih svakojakih boja i velicina, za svaku prigodu i nikad nije dosta.Jer, gubim ih.
Bas kao i novcanike, kljuceve, dokumente...
Zadnji put kad sam radila osobnu cinovnica u policija komentirala je- a Vi cesto gubite osobnu, zar ne?!
A sta cu?!
Malo luda, malo zaboravna, najvise nesmotrena....
Sve su to stvari koje se daju nadoknaditi.
Ako izgubis jedne, kupis il dobijes druge.
Uglavnom jos bolje, ljepse....draze.
Ali, sto kad se izgubi ljubav?
Sjedili smo jedno pored drugoga.
Nije bilo dalje.
Dosli smo do tocke konacnice.
Zagrlila sam ga i pustila da suze teku, provale iz mene.
Ljubav nije nestala...ili je, ne znam.
Putevi su nam se razilazili, u svakom slucaju.
Na tren sam se ponadala da ce se opet spojiti.
Bar nakratko.
Usput.
Ali, ne...bolje ne, nikad vise!
Ljubio mi je vjeđe.
Milovao mi lice usnama.
Pio moje suze koje se, cinilo se, nece presusiti.
Ali, stale su!
"Volim Te"
"Vidimo se u sljedecem zivotu".
Zagrljaj.
Rastanak bez osvrtanja.
Ljubav nije kao nausnice, nije kao novcanik, nije osobna.
Ne da se kupiti, zamijeniti ili stvoriti.
Samo se dogodi!
Najcesce kada joj se ne nadamo i kada je ne ocekujemo.
Mahanje, osmijeh i veliko srce spremno koracati dalje............
Mozda sljedeca ljubav ipak ima nesto slicno sa nausnicama...
mozda bude bolja, ljepsa, draza i kako samo ljubavi znaju biti- snaznija ;)
- 22:56 -
